Vukovi umiru sami

Tišina ko sidro veže mrak
u meni polako kopni strah
ova ljubav je bila priviđenje
nije ovo moje vreme.

Do zore je ostao još koji sat
a vani nemir ko da je rat
oblačim kaput i odlazim
da sve zaboravim.

I opet Dunavom plove brodovi
a ti više za mene ne brini
ko lišće sam, vetar me raznosi
vukovi umiru sami.

Tišina ko sidro veze mrak
u meni polako kopni strah
ova ljubav je bila priviđenje
nije ovo moje vreme.


I stiže kolona na ulaz grada,
začu se samo neki težak zvuk,
ne plaču vukovi, to kiša pada,
bez glasa i jauka izdahnu vuk…

Tags:

3 Responses to “Vukovi umiru sami”

  1. Charolija Says:

    Baš ne postoji nijedan razlog da se zatvore komentari, zatvorila sam ih prvo, ali eto, ipak kad razmislim… čemu to?

  2. drveni advokat Says:

    Svakog od nas neka pesma pogodi i ubaci u određeno stanje . . . ponekad treba uz pesmu prosuti tugu koja se nakupi.

  3. Jabucilo Says:

    Ni jauk dece
    ni lelek majki
    ni deset novih krvavih bajki
    omeksati nam srce ne moze
    jer nam je rat ispod koze.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s


%d bloggers like this: